„O čemu se radi, učitelju“, pita đak svog starog učitelja, koji mu, brišući svoje naočale, odgovara:

„Sine, bilo je to davno. U jednoj džungli nalazila se ravnica na kojoj su živjele zvijeri i stado stoke sa dva vola – bijelim i crnim. Oni su bili najodgovorniji za čuvanje i stražu čitavog stada, jer su bili najjači i uvijek su bili zajedno kao jedna brana protiv zlih zvijeri koje su napadale stado, ali su također bili i suparnici u tome koji će od njih voditi stado i koji će biti glavni vođa. Crnom volu nije toliko bilo stalo do vođstva, ali nikad nije dao da neko dovede njegove sposobnosti u pitanje, jer je to zaslužio i to je dokazao u svim bitkama. Bijeli se dokazao isto tako, ali je neprestano imao tu želju da bude gospodar doline bez ikakvog suparnika, makar to bio i njegov brat, crni vo. To mu je bila ujedno i slaba tačka kroz koju su mu uspjele prići zle zvijeri, koje su mu počele nuditi apsolutnu vlast nad čitavim stadom i dolinom vukova, ako im zagarantira da se neće miješati između njih i svog brata crnog vola ukoliko bude nekih nesporazuma između njih. On je tada ipak bio pošten, pa im je stavio uslov da se on neće miješati ako njegov brat bude kriv za taj nesporazum i oni su pristali. Tako je bilo da na prvi dan proljeća zle zvijeri postave znakove zabrane pristupa bilo kome, jer je to njihova zemlja, iako nikada nije bila njihova. Ali, to je sada bilo neko novo pravilo. Pošto naš crni vo nikad nije volio nepravdu i terorisanje slabijih, stao je protiv toga da može bilo ko iskorštavati svoja prava bilo gdje, jer je priroda Božiji dar, a ne nečiji poklon da se može drugima zabraniti da pasu gdje žele, što je uvijek bilo njegovo pravo.

Bijeli vo bio je ravnodušanj prema tome, jer njemu nisu branili da pase tu. Zabrana je bila ograničena na neke vrste koje nisu bile važne kao životinjska bića i tako su se dva brata razmimoišla. Ostale zvijeri su to iskoristile i napale su crnog vola, a da bijeli to nije ni vidio ili nije želio da vidi, jer njegov brat nije saslušao njegov savjet da se njih to ne tiče i da ne zabada nos gdje ne treba. Pitao se hoće li ga cijeli život braniti i učiti pameti.

I tako se to desilo i ostalo je zapisano u historiji jednog stada koji sada ima samo jednog vladara – bijelog vola, ali nije prošlo malo vremena i zvijeri su se promijenile. Nisu više bile kao prije, postajale su sve agresivnije i zlonamjerne. Ali naš bijeli vo uvijek je krivicu nalazio kod njih kao stada koje se ne zna snaći i prilagoditi se savremenim tokovima i modernizaciji, zato što ne idu u skladu s vremenom. Dešavalo se da svaki dan sve više i više zvijeri urade nešto njegovom stadu, ali nisu dirali direktno njegovu porodicu ili njemu bliske osobe, pa je on zbog toga tolerisao sve što se dešavalo.

Ipak, jednog dana su napali njegovo potomstvo i on više nije mogao da šuti, jer bi onda došlo u pitanje i njegovo vođstvo i položaj glavnog vođe sve stoke u dolini. Ali, kad je izišao u poljanu da brani svoje, tada se sjetio svog brata – crnog vola, jer se sada našao sam protiv neprijatelja. Tada je rekao i svoju zadnju izreku: Pojeden sam kada sam im dozovolio da pojedu mog brata, crnog vola... Ali za to je bilo prekasno“.

I tako je bilo i tako će i biti i u redovima braće muslimana sve dok ima onih koji za dunjalučku korist prodaju ahiretsku nagradu.

Nećemos e ovdje baviti bilo kim posebno, već braćom muslimanima i pitanjem da li su oni naučili prethodnu lekciju, ili bolje rečeno Allahove naredbe i upute u tom pravcu. Kaže Allah dž.š:

„

Poslanik Muhammed a.s. je rekao:

„

Kako je bilo s Osmanlijama i s njenom historijom, od halifata do njenog pada u 18. vijeku, kad su kršćani opet uspjeli uništiti muslimane kroz njihovu podjelu na dobre i loše, tako je bilo i tako će biti dok vođe našeg ummeta za kratkovidnu korist prodaju dalekovidnu korist za čitav ummet – svoj narod konkretno. Oni su sebe stavili u ulogu branitelja din-dušmanina od svog najbližeg brata muslimana, da bi lakše s njim završili. Ali malo kasnije, kad on uradi svoj zadatak uradiće mu kao što su uradili Jaseru Arafatu židovi „Izraelci“ ili nekim mudžahidima u BiH kad je čitav svijet digao hajku protiv njih uz pomoć nekih takozvanih muslimana u BiH. Bili su za sve krivi, čak i za početak rata u BiH, iako tada nisu ni znali gdje se Bosna i Hercegovina nalazi na karti. Zar nije u toj hajki najglasniji bio neki tzv. muslimanski intelektualac i njegova propagandna mašina, od Bihaća do Goražda i od Mostara do Brčkog. Prvo su mudžahide optužili za cijepanje i izazivanje smutnje među Bošnjacima ili kako to oni kažu bosanskohercegovačkim muslimanima, pa onda za fundamentalizam, terorizam, talibanizam, vehabizam, selefizam i nemojte zaboraviti njihovu prvu priču, a to je da su mudžahidi plaćenici neke tajne službe kao npr. Velike Britanije itd.

Sve su to preižvljavala naša braća afroazijskog porijekla od strane neke braće Bošnjaka, dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom... I bili su izdržljivi i nisu popustili pred pritiscima i ponudama istih ljudi koji su bili začetnici i sudionici te hajke. Ovdje mislim na Amrikance i njihove saveznice u međunarodnoj zajednici, koji su im nudlili med i mlijeko, samo da kažu „to i to“ ili da kažu da je to uradio „taj i taj“, te gdje je toliko para otišlo i kome, a zauzvrat im nudili pare i sve što im treba od papirologije i dokumenata. Hvala Bogu tome se niko nije odazvao osim nekih bolesnih pojedinaca koji ništa nisu imali reći ili im nisu bili toliko važni osim po onome što su ih naučili strani istražitelji i obavještajci da kažu na nekom montiranom suđenju ili preko takozvanih eksperata za terorizam u Istočnoj Evropi i Balkanu, ili bivših udbaša i propalica.

Da neko ne bi rekao da izmišljamo stvari, hajdemo se podsjetiti na jedan događaj iz skorijeg vremena. Većina nas se sjeća Gregorijanove izjave da u BiH ima jataka Al Qaide, pa su se svi naši intelektualci digli na noge da brane bošnjački narod od terorizma i Al Qaide, dok Gregorijan nije ispravio svoju izjavu i rekao da je tu mislio na mudžahide koji su ostali iza rata sa svojom bošnjačkom porodicom da žive pošteno i ponosno u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini. Iza toga su se smirili svi naši intelektualci, jer kao da se to njih ne tiče, nego je to stvar onih kojih se tiče. Neki mediji su to čak nastavili napuhivati i potvrđivati da je to tako i da su ti ljudi krivi za sve, čak i za to što BiH ne može da se plasira na svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi.

Imamo mi pravo pitati sve one koji su nam govorili da je Osama bin Laden američki čovjek, da ga je stvorila Amerika i da radi za nju. Tako govore i za nas. Za njega su rekli i dali čak dokaze da je studirao kod njih i da je njegova porodica partner Americi po svim ekonomskim principima, te da su ratovali zajedno protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Odmah nakon toga Osama bin Laden postaje američki državni neprijatelj broj 1. Kako je moguće da su odjednom postali neprijatelji ili bolje rečeno gospodinu Gregorijanu, a do jučer ste bili šta ste bili kako svi znamo i kako smo vidjeli?! Zbog toga Vam vjerujemo koliko vjerujemo ranijoj priči da je Osama bin Laden američki čovjek. Ovdje želim istaći da mi nije želja da branim bilo koga ili da optužim bilo koga z bilo šta, već pitam se i pitam sviju vas – zar za to što se radi u ime Islama i protiv Islama treba da ispaštamo samo mi, jadni muslimanski narod, od Afganistana do Bosne?“ Čas nas optužuju za terorizam, čas za fundamentalizam, čas za...

Amerika nije mogla ući u Afganistan da nije bilo Irana i Pakistana na jednoj strani. I u Iraku se nije isto dogodilo kad su Iran i Kuvajt, ili bolje rečeno većina rapskih vladara bili s Amerikom. Tako to ide prema našoj staroj izreci na početku. Danas su Afganistan i Irak, sutra Sirija i Liban itd.

Danas su muslimani loši, sutra su manje loši, prekosutra su liberalni, slijedeći mjesec su nikakvi itd. I tako će biti sve dok ne bude nikako muslimana na kugli zemaljskoj po mišljenju one druge strane i dok mi sebe budemo dijelili na tradicionalne i novopečene muslimane, vehabije, selefije, ihvanije, liberalne i sl.

Sve se to događa ispred našeg nosa, a mi kažemo da to nije protiv nas, nego je kriv onaj ko je malo digao glas u odbranu muslimana, sebe ili možda svog kućnog praga. Nisu trebali tako. Treba to drugačije, s hikmetom i mudrošću raditi, pa ako dođu da tebe i tvoju porodicu zakolju ispred kućnog praga, nemoj praviti buku i halabuku, nego budi što mirniji da ne bi uprljao njihove bijele mantile koje nose.

Zbunjeni musliman