Za svoju porodicu se brinio i radio i nije dao da se napatimo i oskudijevamo ni u čemu.Drugo dijete smo dobili 22.06.2001god.,nakon godinu dana dobili smo i treće dijete 26.06.2002god.Zatim smo ja i suprug odlucili da kupimo kuću pošto je se naša porodica povećala.Kuću smo kupili 2003god. I dalje smo živjeli lijep i normalan život.Pošto smo riješili stambeno pitanje ja i suprug smo odlučili da imamo i četvrto dijete koje smo dobili 27.12.2005god.i dalje smo živjeli lijepim i zadovoljnim životom sa još jednim članom naše porodice.

Početkom 2007god. to jest u januaru moj suprug je dobio riješenje u kojem se oduzima pravo na državljanstvo BIH,od toga dana moj suprug nije više imao nikakvog prava ,kao i mogućnost rada da bi mogao da izdržava porodicu.Sav teret izdržavanja porodice,brige o kući,o pokretnoj i nepokretnoj imovini prešao je na mene.

Nedugo zatim smo ja i suprug odlučili da prodamo kuću da bi mogli hraniti i izdržavati porodicu,kao i plaćati advokata dok se neriješi pitanje njegovog državljanstva.

Odkada je oduzeto drzavljanstvo mom suprugu naš je život krenuo naopako u pogledu loše finasijske situacije,nemogućnosti zaposlenja,liječenja itd.Bili smo u toliko lošoj situaciji da smo morali prodati naš dom za koji smo toliko priželjkivali da imamo za upola novca koliko vrijedi.

Poslije prodaje kuće morali smo se odmah iseliti i otići živjeti kao podstanari i plaćati kiriju,a moj suprug i dalje nije mogao nigdje naci posao,kao i ja takodje jer imamo troje male djece od kojih dvoje ide u školu ,a treće to jest najmlađe nije moglo biti odvojeno od majke to jest mene.

Mog supruga su stalno pozivali na informacione razgovore u MUP-Zavidovići na koje se on redovno odazivao tim pozivima.Svaki put kada bi suprug otišao na razgovor mi bi bili pod stresom i u psihičkom iščekivanju šta će bit sa njim,a samim tim i sa nama to jest sa našom porodicom.Dobili smo putem telefona 04.05.2009. obavještenje da se moj suprug javi u stanicu policije MUP-Zavidovici na još jedan informacioni razgovor, sa kojeg se nije ni vratio.

Toga dana su odveli moga supruga mog supruga u imigracioni centar u Sarajevo,te mu u tom momentu nisu dali da obavijesti svoju porodicu o dešavanjima,kao ni advokata.Tog dana u iščekivanju da se vrati kući dobila sam telefonski poziv iz Sarajeva iz imigracionog centra i rekli su mi da se moj suprug nalazi u centru za strance.Ja i djeca doživili smo psihički šok ,a pogotovo djeca jer je taj dan moj suprug trebao da ode po djecu u školu to je za njih bilo nešto neobično i kada su došli iz škole prvo pitanje je bilo mama zašto babo nije došao po nas.

Ja sam bila u šoku i nisam znala šta i kako da im kažem da su njihovog babu odveli.Prvi sam dan govorila i krila od njih da je babo otišao da sredi papire i da će se njihov babo brzo vratit.Drugi dan djeca su opet ispitivala šta je snjihovim babom ja sam govorila i ponavljala istu priču ,ali djeca nisu vjerovala i prihvatala pogotovo najstarije dijete.Stalno je pitala kad će babo doći i da ona zna da on nije otišao nikakve papire riješavat. Nedugo zatim sam je zatekla u svojoj sobi kako jeca i plače,pitala sam je zašto plače ona mi je odgovorila mama zašto ti nama lažeš,našeg babu su odveli od nas.

Najviše me je strah za ovo najstarije dijete,pošto je ono bolesno i ide stalno na kontrole i na nju utječe sve više i više.Djeci otac nedostaje i stalno misle na njega,tako da su djeca izgubila volju za školom,igrom,društvom itd.

Uškoli se ponašaju izgubljeno od kako su im oca odveli,razgovarala sam sa njihovim učiteljicama i one su mi rekle kako su djeca isključena i da im je mozak van nastave i da su im misli vezane samo za oca .Učiteljice su zabrinute kao i ja zato što se na djeci osjeti velika promjena teško im je bez oca i mi neželimo da nam se porodica razdvaja.

Neželimo da napustimo ovu zemlju,mi volimo našu Bosnu i želimo da živimo svi zajedno ja,moj suprug i naša djeca.Neželimo da idemo u drugu zemlju u kojo se vodi još uvijek rat niti želim da se moja porodica razdvaja.Neželim da živim u još jednom ratu jer i sama sam kao dijete preživila rat i nebi volila da mi djeca preživljavaju rat i ratne strahote koje sam ja preživila i doživila.

Nemogu Bosnu da napustim iz više razloga,djeca ovdje idu u školu,zatim svakih šest mjeseci najstarije dijete moramo da vodimo na kontrolu,zatim koji bi to za nijh bio šok da idu u državu u kojo se vodi rat,nepoznaju jezik,koje je sve za njih strano,zatim bi morali ponovo pohađati školu iz početka i izgube sve ove godine koje su završili.Mi želimo da ostanemo u našoj Bosni i da živimo kao što smo i dosad živjeli dok mog supruga nisu odveli.

Dok se moj suprug nalazi u imigracionom centru mi zavisimo od sadeke i milostinje i dobri ljudi.

Molim vas kao građanka ove zemlje Bosne i Hercegovine,majka troje djece troje državljana Bosne i Hercegovine

Da nam pomognete i poduzmete sve potrebne korake kako bi ste zaštitili moju porodicu od prisilnog razdvajanja.

Iskreno se nadam da nećete ostati ravnodušni na vapaj ove uplakane porodice i da ćete poduzeti sve da nam što prije pomognete,da se moj suprug što prije pusti na slobodu.U napred se zhvaljujem

BA-AWRA ALGERTANI ENISA

Zavidovići 15.12.2009. supruga ZEYADA ALGERTANI