 |
| 05. 01. 2008. |
| Predsjednik UG Ensarije... |
Awad je predsjednik UG Ensarije, koje nudi pravnu pomoć onima koji ostaju bez državljanstva, i jedan od pripadnika El Mudžahida. Awad je također nedavno ostao bez državljanstva BiH.
Čini se da se, kao i njegovi suborci, pomirio sa činjenicom da će biti deportiran u rodnu Siriju. Tamo ga, kako kaže, čeka zatvor zbog dezerterstva i učešća u stranoj vojsci. Iza njega u BiH će ostati njegovo četvero djece i supruga.
Za Start objašnjava zašto je došao iz Sirije, zašto se borio u BiH i za kakvu se BiH borio, zašto je danas razočaran, govori o tzv. novom islamu, o pravu i pravdi u BiH, o domaćim i stranim političarima...I na kraju zaključuje: Ja sam žrtva globalne politike, da ne kažem Amerike.
Razgovarao: Ekrem Tinjak
U Bosni i Hercegovini ste od 1992. godine. Nakon što Vam je nedavno oduzeto državljanstvo, kako se danas osjećate?
- Osjećam se razočarano. Imao sam drugačiju viziju o Bosancima. S njima sam se družio još dok sam bio u Hrvatskoj. Učio sam djecu u džamiji, kao vjeroučitelj. Bio sam prvi vjeroučitelj u gradu Labinu, na Malom Lošinju... I to zvanično. Ja kažem, meni je, ispade, Tuđman dao taj posao i plaćao me. Znači, tada sam imao jednu predstavu o Bosancima. To što su sebi Bošnjaci dopustili, nakon tolikih žrtava, nije mi jasno. Oni su morali za sebe nešto ostvariti. Oni kažu jesmo, ostvarili smo državu, ali oni najmanje vladaju u ovoj državi. Oni su ugroženi u vlastitoj domovini. Ja kažem ovo je država za sve i u njoj moraju svi imati prava i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci i Romi, i ostali, ali koliko ja vidim, najmanje prava imaju Bošnjaci.
Je li to Vaš jedini osjećaj razočaranosti?
- Mene boli to što se njima desilo. Ja sam došao pomoći ovom narodu, jer sam vidio da je bio napaćen. Naslušao sam se priča i priča silovanih žena, priča o ubijanju djece, jer sam u Hrvatskoj početkom rata radio na prihvatu izbjeglica. Kada sam slušao te priče, nisam mogao imati mirnu dušu. Došao sam jer je to moja vjerska obaveza, a i smatrao sam to humanom akcijom. Da sada ne govorim o svojim privatnim osjećajima, jer zaista sam povrijeđen. Ja sam došao srcem da pomognem.
Zašto ste napustili Siriju?
- Iz Sirije sam krenuo 1982. godine, sa 18 godina, s namjerom da studiram medicinu. Tako sam došao u Hrvatsku gdje sam bio deset godina. Nije mi sve išlo kako treba, jer sam imao finansijskih poteškoća, pa sam se s medicine prebacio na fizioterapiju. Završio sam, ali se nisam zaposlio. Kada je počeo rat, došao sam u BiH.
Gdje ste prvo došli?
- U Zenicu.
Kako su Vas tada dočekali?
- Neki su govorili: Mašallah, brat došao. Dobro došao. Jedan dio ljudi me je pitao: Što si došao. Nisu mogli shvatiti da ja nisam imao nikakav materijalni interes. Sjećam se jedne djevojke koja je bila u Armiji. Pita: Što si došao, kada naša omladina bježi odavde. Kažem joj: Sestro, došao sam da dam pomoć onoliko koliko mogu. Ona to nije mogla shvatiti. Mislim da ona to nikada neće shvatiti jer ne razmišlja na ovaj način. Ona nije spremna žrtvovati sebe za nekog drugog.
O ljudima, preciznije, bivšim pripadnicima El Mudžahida afro-azijskog porijekla, govorilo se i govori da su ubačeni elementi, da su špijunu, da ih je pozvao Alija Izetbegović, da su ih ubacili Hrvati jer su nesmetano prolazili kroz njihovu teritoriju, da su to osobe koje prave probleme... Gdje ste Vi u svemu tome?
- Sva ta priča ne stoji. Ako su došli da špijuniraju, nisu imali gdje i koga. Imali su u BiH mnogo humanitarnih organizacija za takve aktivnosti. Oni koji kažu da su došli uz pomoć Hrvatske, Tuđmana, hrvatskih generala, što je rekao Sefer Halilović i slagao, to nije istina. Naprotiv, ovi ljudi su u Hrvatskoj imali problema, bili su zatvarani. Slušao sam na TV-u kada je Mate Boban od Tuđmana tražio da se zatvore granice kako bi se spriječio dolazak mudžahedina jer su ih u borbama osjetili na svojoj koži. Znam da je bilo više grupa koje su uhapšene u Mostaru, Prozoru... Oni nikada nisu došli do Bosne. Ostali su u Hercegovini. Znam da je najmanje 50 ljudi ubijeno. Za njih niko ne zna. Zna se da su iz Hrvatske krenuli u Bosnu i nikada nisu došli, niti su se vratili. O tome niko neće da priča. Ja znam da je do potpisa Vašingtonskog sporazuma u BiH bilo samo oko 60 ljudi, stranaca. Iako se tada govorilo da u BiH ima i do 10.000 mudžahedina. Nakon potpisa primirja između HVO-a i AR BIH počeli su ljudi dolaziti najviše preko humanitarnih organizacija.
Kada ste odlučili da ćete ostati živjeti u BiH i šta Vas je na to podstaklo?
- Oženio sam se 1995. godine. Nadao sam se da ću moći živjeti s ovim narodom normalnim životom. Računajući život proveden u Hrvatskoj, jednostavno sam se navikao na ovo podneblje. Nije mi bilo teško tada da se vratim kući. Ali nisam imao mogućnost. Sirijski pasoš mi je bio istekao. Drugo, nisam mogao napustiti BiH jer su me u Hrvatskoj i Srbiji smatrali ratnim zločincem. A tada nije bilo druge mogućnosti, jer aerodrom nije radio. Mediji su već tada napravili priču o nama da smo opasni. Tako da uopće nisam bio rad izaći iz BiH. S druge strane, počeo sam raditi, osnovao sam firmu Bedr Bosna, tako da sam ostao.
Dobili ste tada i državljanstvo. Jeste li sumnjali da će danas biti proglašeno nelegalnim?
- Državljanstvo sam 1995. godine stekao na legalan način. Kada sam došao 1992. godine, apsolutno nisam razmišljao o državljanstvu. Znao sam da je teško dobiti državljanstvo. U Hrvatskoj su mi nudili, ali da se odreknem sirijskog. Nisam to htio. U BiH sam vidio da je to mnogo lakše. Dostavio sam sve potrebne dokumente: kopija pasoša s prevodom, kopija rodnog lista s prevodom, dao sam izjavu da ću poštivati zakone BiH, dostavio dokument o učešću u Oružanim snagama, te predao zahtjev za državljanstvo. Nakon dva mjeseca sam ga i dobio. Nisam mislio da će doći vrijeme da će mi reći: to je nezakonito. Pogotovo što je meni to izdala legalna institucija, ministarstvo. Nije to bilo divlje i na ho-ruk. Sve legalno. Ja sam u ministarstvo predao zahtjev, ne na ulicu. Nisam ga stekao kao kompenzaciju, kao što su govorili da nam je Alija Izetbegović obećao ako dođemo u BiH. Alija nas nije zvao. Nas je zvao Karadžić, Boban, Tuđman. Oni su nas zvali. Da nisu započeli rat u Bosni, mi nikada ne bi došli. I mi smo sve dobili, dakle, na osnovu zakona, a ne kompenzacije. Te zakone je država propisala, Alija nije bio država.
Da ste u prilici da ponovo uzmete državljanstvo?
- Vjerujte da ne bih. Čak kada sam dobio rješenje, neko me pita je li se osjećaš prevarenim. Kažem, ne, naprotiv, ja osjećam da neko hoće namjerno da ugrozi moja prava. Ja sam državljanstvo stekao na osnovu zakona i zato kažem ne možete na ovaj način da mi ga oduzmete i da kažete da je ilegalno. Živio sam u Hrvatskoj deset godina, nikada nisam napravio nikakav prekršaj, osim možda u saobraćaju. Iz Sirije sam došao sa osamnaest godina, čist, bez krivične prijave. U BiH nemam krivične prijave. Nisam ja osoba koja hoće nekoga da prevari.
Ipak, većina ljudi kojima se oduzima državljanstvo kažu da nemaju gdje da se vrate. Možete li se Vi u Siriju vratiti bez problema?
- Ne mogu se u Siriju vratiti a da ne bude posljedica. I to zbog dvije stvari. Prvo, što sam se borio u BiH. Bez obzira koliko oni smatrali BiH prijateljskom, ovo je za njih strana zemlja. Ja kao građanin Sirije ne smijem se boriti u tuđoj armiji. A učinio sam to iz razloga što sam osjećao obavezu da pomognem. Nisam gledao na posljedice. Drugi razlog je što ja nisam služio sirijsku vojsku. Mene tamo smatraju dezerterom. Zbog te dvije stvari ja prema sirijskim zakonima moram odgovarati.
Kakve su kazne?
- Nema određene kazne. Zavisi. Kada se dočepaju takve osobe mogu je osuditi i do 20 godina zatvora. Oni mogu prikačiti još toga. Naprimjer, s obzirom da smo došli u BiH iz vjerskog razloga, za Siriju je to vojska vjerski orijentirana. Tako nešto u Siriji je zabranjeno, čak je kažnjivo do smrtne kazne.
Šta je sa drugim državama: Maroko, Alžir, Egipat, Saudijska Arabija,...jer veliki broj bivših pripadnika El Mudžahida dolazi iz tih zemalja i tvrde da se ne smiju vratiti?
- Najgora država po tom pitanju je Tunis. Evo, nedavno je jedan Tunižanin, koji se borio u Afganistanu, pa se vratio kući, osuđen na 69 godina zatvora. Razlog je što se borio u drugoj, a ne tuniskoj vojsci. Bedrudin Feršiši, koji je deportovan iz BiH za Tunis, dobit će najmanje 15 godina zatvora. Egipat se isto tako ponaša. Saudijska Arabija je nešto bila blaža, ali je i ona sada zbog unutarnjih problema pooštrila mjere. Slično je u Maroku, Jordanu, Siriji... Dok u Kuvaitu, Bahreinu,... nemaju tih problema.
U BiH, ipak, prevladava mišljenje da ti ljudi ne mogu u svoje zemlje zbog kriminalnih dosjea, ili nekih drugih, kako se ovdje kaže, aferima?
- Vjerujte mi, jedini razlog zašto se ne mogu vratiti je njihova borba u Bosni i Hercegovini. Pa među njima je bilo ljudi sa završenim fakultetima i dobrim poslom. Ali su došli u BiH da ratuje i tu poginuli. Oni su smatrali da im je borba u BiH vjerska obaveza. Možda, onaj koji je bio kriminalac tamo, on je to i ostao ovdje. Primjer je ovaj Karray Kamal bin Ali. Ali 99 posto je ljudi ovdje došlo iz čistih namjera.
Nedavno su Vam oduzeli državljanstvo. Koliko je još ljudi s takvima rješenjem?
- U prvom izvještaju bilo je 421, ja sada vjerujem da se došlo do brojke 500. Međutim, moram reći da nisu svi afro-azijskog porijekla. Ima ovdje ljudi iz Rumunije, Rusije,... ali vrlo malo. Najviše je oduzeto onima koji su iz Turske. Mali broj ljudi kojima je oduzeto državljanstvo je iz odreda El Mudžahid. Od 25 bivših mudžahedina petnaestorici je oduzeto državljanstvo. Većina ljudi koji su na spiskovima ovdje već odavno nisu u BiH. Oni su davno napustili ovu zemlju.
Gdje su otišli?
- Neki su se vratili u svoju matičnu zemlju. Neki su otišli diljem Evrope da rade. Kada je potpisan Dayton 1995. godine, 90 posto pripadnika El Mudžahida, stranaca, je napustilo BiH. Ostali su samo oni koji su se ovdje oženili.
Koliko ljudi koji su u BiH ostali čeka na deportaciju?
- Trenutno možemo reći da postoji deset slučajeva kojima prijeti deportacija. Zašto deportacija? Evo, recimo Imad Al Husin, poznatiji kao Abu Hamza. Njemu kada je oduzeto državljanstvo, ostavljena mu je, kao i svima nama, mogućnost da pokrene upravni postupak. Ali, Sud BiH je, umjesto da se bavi činjenicama, potvrdio odluku komisije. Njemu se odbija boravak, navodno, jer prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH. Sada je predao za azil, da bi makar malo imao zaštite, da ne bude odmah deportovan. Isto tako, ja, i ostali, moramo predati zahtjev za boravak. Ljudi koji su predali za boravak, njih sedam, niko nije dobio odobrenje. Zahtjeva se putna isprava, ja je sada nemam. Jer sam dobio poništenje o državljanstvu. Sirijski pasoš mi je istekao. Onda mi traže vjenčani list. Ali, ne priznaju stari vjenčani list po kojem smo se, supruga i ja, vjenčali kao građani BiH. Oni traže da se vjenčamo kao stranaci. U BiH se ne mogu vjenčati kao stranac, jer nemam odobrenje za boravišnu vizu. Znači ne mogu dobiti boravak jer nemam vjenčani list, a ne mogu se vjenčati jer nemam odobrenje za boravak. I to je ono pitanje, šta je starije jaje ili koka. I nema šanse da iko dobije boravak. Drugo, traže od nas kao garanciju da na banku položimo sredstva u najmanjem iznosu od 10.000 KM. Ljudi koji su dobili rješenje jedva su imali za egzistenciju, radili su po pijacama i jedva preživljavali. Odakle mu to. I kada bi se snašao, posudio, odmah bi rekli: odakle njemu, sigurno je s nekim povezan, on je terorista. Traže od mene da imam vizu. A to jedino mogu imati ako dobijem putni nalog i odem u Siriju produžiti pasoš. Ali ja tamo ne mogu otići. Oni, u suštini, čekaju da prođu određeni zakonski rokovi i onda će uslijediti deportacija.
A predavanje zahtjeva za azil, šta to znači?
- To je samo produženje roka. Tri mjeseca se razmatra da li nekome dati azil ili ne. Ali, jasno je da ga niko neće dobiti. Ako se sjećate, Srđan Dizdarević je jednom tvrdio na FTV-u, u emisiji Pećnica, kako BiH nikada nikome nije dala azil. To znači, nema šanse da dobijemo azil i ostanemo.
Koliko je ljudi predalo za azil?
- Koliko mi je poznato, samo dvoje.
Šta je sa ostalima?
- Oni su predali za boravak, ali još nisu dobili rješenje. Kada ga dobiju, vjerovatno će predati za azil.
U razgovoru prije ovog intervjua, rekli ste da se ljudi sada boje doći u Vašu organizaciju da traže pomoć. Zbog čega?
- Oni se boje kontakta s nama. Tu ima jedna stvar. Pripadnici tajne službe BiH kruže i hvataju te ljude, one kojima su oduzeli državljanstvo, ili nisu, svejedno je. Kažu im: eto znamo imate problema s državljanstvom, Alija rahmetli nas je zadužio, vi ste nam ostali kao njegova posljednja želja, moramo vas zaštititi, pomoći vam. I onda angažuju te ljude da za njih rade kao špijuni. Zaduže ga da ih, recimo, izvještava o meni: s kim hodam, s kim razgovaram, šta radim, gdje idem... Ljudi se zbog toga boje dolaziti u udruženje, idući logikom: neću da me glava boli. A ti obavještajci kad se natovare čovjeku ne mogu se ljudi njih lako riješiti. Ovdje nema pravde, nema države, nema zakona, nema ko da vas zaštiti. Jednostavno se ljudi boje.
Jeste li Vi imali problema i kontakta s obavještajnim službama?
- Hvala Bogu, nisam. Do sada me ništa nisu pitali. Ali pitaju o meni.
Kakav rezultat, glede Vašeg statusa, očekujete?
- Uvjeren sam, sto posto, da ću morati napustiti Bosnu i Hercegovinu. Na osnovu svega što smo doživjeli ovdje, ja jednostavno ne vidim ni minimum šanse da ostanemo. Što se tiče zakonskih mogućnosti, mi ćemo sve to iscrpiti. Ako ne uspijemo u BiH, slučaj ćemo pokrenuti u Strazbourgu. Makar nakon deset godina dobili svoja prava, hoćemo samo da dokažemo ovim ljudima da se radi o nepravdi, o diskriminaciji prema muslimanima. Mene više bh. državljanstvo ne zanima. Iskreno, čovjeku teško pada, došao sam s čistim namjerama i bio vam prijatelj, sada sam odjednom neprijatelj. Papir mi nije važan, i onako se sa bh. pasošem gotovo nigdje ne može.
Kako komentarišete pritisak Miroslava Lajčaka, visokog predstavnika, na ministra sigurnosti Tarika Sadovića, a između ostalog vezano je i za deportaciju mudžahedina?
- Nije samo Lajčak. Schwarz-Schilling jedinu stvar koju je uradio nakon izbora u BiH, jeste produženje mandata Komisiji za reviziju državljanstva. Lajčak hoće da kaže ovdje će biti vladavina zakona. Sadović, po zakonu, na kraju će morati potpisati deportaciju, mada zna da to nije u skladu s ljudskim pravima. Taj pritisak koji vrši međunarodna zajednica očit je primjer šta se želi raditi u BiH. Oni žele poniziti Bošnjake, da Bošnjak mora potpisati. Ne vrše pritisak na Hrvate i Srbe. Što ne vrše pritisak da se oduzme državljanstvo onome Englezu što je bio u HVO-u i sada je u zatvoru u Busovači, a koji je s oružjem ušao u općinu. On nije ni bio predmet revizije, mada ima bh. državljanstvo. Mladić nije važan, Karadžić nije važan, Stanković, koji je pobjegao iz Foče, nije važan. Lajčak ne vrši pritisak na Srbe po tom pitanju.
Gdje će Vaša djeca?
- Ne znam. Ja pitam Vas gdje će. Sada će početi škola, ja ne znam da li da ih upišem ili ne. U velikoj sam dilemi. Ali, koga to zanima. Lajčaka, Tihića, Špirića,...sigurno ne. A oni nemaju nikakvog dokaza protiv nas. Ako imaju, neka nas osude. Ja sam spreman ići u zatvor ako mi to dokažu.
Gdje ćete Vi?
- Ja pokušavam dobiti ponovo sirijski pasoš. Poslao sam dokumenta. Ako dobijem pasoš, otišao bih sa porodicom u zemlju u kojoj ne bi imali problema. Ako ne bude, ja mogu dobiti putni nalog za deportaciju i idem u Siriju. Ako budem morao ići u Siriju, porodica će morati ostati ovdje. Ja se sada brinem za njih, a ako me deportuju, sigurno ću biti u zatvoru. Bolje onda da budu tu bez mene nego tamo bez mene. A ako bude uslova, ja ću njih tamo prebaciti. Nažalost, u svijetu u kojem živimo nema pravde. Ljudska prava su samo parole.
Kada ste se borili u El Mudžahidu, jeste li imali viziju da se borite za islamsku državu?
- Aposlutno nisam razmišljao da će biti islamska država. Za takvu državu ovdje nema osnovnih uslova. Ljudi koji ovdje čak idu u džamiju ne žele islamsku državu. Ja sam mislio da će to biti država u kojoj će biti nekakva pravda.
Mudžahedine često optužuju kao propagatore takozvanog drugačijeg, novog islama. Istina je da je to, čini se, polučilo da određeni broj ljudi, bh. građana, napravi odmak od tradicionalnog praktikovanja vjere na ovim prostorima, a koje sada zovu vehabijama. Da li je to možda i jedan od razloga što hoće da vas deportiraju, kako se taj novi talas ne bi proširio?
- Mi nismo donijeli novu vjeru, već je pitanje koliko se čovjek drži osnova islama. Ljudi koji se zbog svoje slabosti ne drže osnovnih propisa kažu: nama su donijeli novu vjeru. Mene je vjera postakla da dođem da pomognem u BiH. Ljudi u BiH prihvataju da s njima žive ateisti, ljudu druge vjere, što je i normalno, ali ne mogu prihvatiti one koji malo drugačije gledaju na islam.
Kada iscrpite sve pravne mogućnosti, hoćete li protestirati, pa možda i preduzeti opasnije akcije?
- Mi smo protestirali pred izbore u Sarajevu. Tako nešto smo učinili nedavno u Zenici. Tražili smo svoje pravo. Što se tiče radikalnijih stvari, ja ne vjerujem da bi to bilo ko učinio. Ja polazim od toga da zbog ovog papira ne vrijedi rizikovati da se izgubi obraz. Na kraju, ja nisam takva osoba, ni kriminalac, ni terorista. Iako moram ići, ja ću to ponosno uraditi. Ako sam bio čovjek do sada, ja ću takav i ostati. Neću dozvoliti da se nijedna kap krvi prolije zbog mene.
Koji su Vas bošnjački političari posebno razočarli, a koji su Vam pomogli?
- Ja kažem jedini političar koji zaslužuje pohvalu je dr. Haris Silajdžić. Dva-tri puta me je primio i zamolio sam ga, ako ikako može pomoći, da to učini. On je obećao, iako je nemoćan. Ali, on je uvijek bio na našoj strani. Uvijek je govorio ovo su ljudi koji su nam došli pomoći i nikada nije mijenjao mišljenje. A oni što su nas razočarali, neću ih imenovati, sami će se prepoznati. Oni su govorili da smo im donijeli više štete nego koristi.
Čega ste Vi žrtva?
- Ja sam žrtva globalne politike, da ne kažem Amerike.
preuzeto iz magazina "Start" |
Aiman Awad: 
